S PRSTOM U MORE (ZLAZKO GALL)
Pošto je “trećim izdanjem” Večeri dalmatinske pisme uspješno promovirao novi koncept dvaju odvojenih programa, festival u Kaštelima svojim je četvrtim izdanjem dodatno osnažio stečene pozicije. Uzgred rečeno, iznimnim kritikama koje su dobili programi izvedeni na pozornici ispred crkve sv.Mihovila (koju je ponovno uvjerljivo i maštovito scenografski osmislio Ivica Propadalo), pridružila se i Televizija. Naime, snimka druge festivalske večeri sa slobodnim frormama čak se četiri puta (jednom premijerno i tri puta u repriznom terminu) našla na programu HTV-a!
I doista, Kaštela 2002. održana u srpnju u Kaštel Kambelovcu, usuglašenim stavovima publike, televizijskoga gledateljstva i glazbenih kritičara, proglašena su jednim od najboljih glazbenih događaja etnopredznaka.
Prva festivalska večer po običaju je pripala klapama. No, svojevrsni kuriozitet bila je činjenica da su se među 23 klape našle do tada gotovo posve anonimne “formacije” s “kontinenta” poput ženske klape Kolapjanke i njihovoga muškog pandana Kolapjani iz Siska. Štoviše, s prvim ženskim glasom u ulozi tenora, Kolapjani su čak uspjeli uzeti prvu nagradu publike i Stručnog ocjenjivačkoga suda. Potonji je - s pravom će primijetiti kritičari i novinari - ocjenjivao “prema sistemu odvajanja kategorije izvedbe od kategorije obrade, dakle učinka obrađivača, što je uvelike pridonijelo pomnijem pristupu umjetničkom djelu, te istodobno stabiliziralo institucionalnu ulogu Večeri dalmatinske pisme u glazbenome životu” (”Slobodna Dalmacija” od 15. srpnja 2002.). Naravno, osim nazočnosti novih imena, posebice onih iz kontinentalne Hrvatske (što svakako svjedoči o rasprostranjenosti klapskoga fenomena i “svježoj krvi” koja ne mora nužno biti privilegij obale i otoka), pozornica u Kaštel Kambelovcu ugostila je i dobro znana respektabilna imena klapske pjesme poput domaćina Cambija (prvi put predstavljenih s novim tenorom), Sinja, Fortunala iz Rijeke, Lozja iz Splita (koje se predstavilo zanimljivom obradom Bombardelijevoga “Lozja” u novom autorskom čitanju Zlatka Kokeze), Kumpanja s Blata na Korčuli, Adriona iz Makarske, Luke iz Ploča... Iznimno su brojne bile i ženske klape: Armorin, Bakle, Blajke, Tamarin, Skradinke, Kolapjanke, Luka, Jedinstvo te Fiola, zacijelo svjedočeći o uzlaznome trendu ženskoga klapskog pjevanja. Bez obzira na to kome su otišle nagrade, može se kazati da je još jednom veoma dobrim klapskim izvedbama predstavljen kaštelanski klapski “novi đir”. Riječju, podastrt je cijeli niz skladbi koje su, pored ostalih, izvorno proslavile Gibonnija ili Olivera Dragojevića, ali također i druge protagoniste domaće pop-scene (poput Parnoga valjka, Stijena, Tedija Spalata, Giuliana...) u nadahnutim novim čitanjima obrađivača.
Drugu festivalsku večer - kao i godinu ranije - “složio” je glazbeni kritičar Zlatko Gall te je nazvao “Prst u more”. Spomenuti naziv kao da se “iz prve” zalijepio za uho medija i publike, a očito je nadahnuo i scenografa Propadala za intervenciju na pozornici kojom je dominiro golemi prst uronjen u more. Naslov je, kako su to zapisali kritičari i novinari, zgodno pojasnio ideju vodilju koncertnoga programa, odnosno, kako je to zapisala novinarka Merien Jelača “... Upravo po toj logici (dakle - prsta uronjenog u more - op.a.) rockeri, šansonjeri, jazzisti, blueseri i etnomuzikološki orijentirani glazbenici spojili su dalmatinsku tradiciju i globalne fenomene poznatije pod nazivom world music, te ponudili jedinstvenu fuziju“. Tako je, nastavlja autorica, “ideja umjetničkog ravnatelja Zlatka Galla bila postignuta - ostvariti fuziju između tradicijske glazbe i globalnih žanrova, stilova i fenomena”.
Program je ponovno - poslovično nadahnuto - vodio glazbeni kritičar Dražen Vrdoljak, a - unatoč kiši koja je prije početka koncerta okupala gledalište - publika je žestoko dočekala već prve izvođače: Savannah Expression i njihovu kombinaciju dalmatinskog etnozvuka i jazz-rocka na tragu Weather Reporta. Odmah za njima uspješno je nastupio još jedan splitski band: Otprilike ovako. Predstavili su neke od svojih, damatinskom melodikom ozračenih skladbi (poput “Parobroda”) te obradu “Ulice pune svijeta”) Tome Bebića. Potonji kultni splitski kantautor kao da je bio prisutan na sceni ispred crkvom sv. Mihovila. Naime, uvodni taktovi njegove pjesme “Stavi svoj u more prst” označili su početak večeri, a osim Otprilike ovako, njegovom se prjesmaricom pozabavio i raspoloženi Marijan Ban izvevši “Marčelinu”. Cijeli program kao da je argumentirao tezu o mogućnosti “fuzije”, odnosno plodnih veza između dalmatinske pjesme i globalnih glazbenih formi. Pokazali su to i Arsen Dedić uz glasovirsku pratnju Branka Bulića, izvevši nisku svojih autorskih evergreena, ali i prepjev sjajne Paolijeve “Sa mirisom mora i okusom soli”, Tedi Spalato (koji je u posve novom aranžmanu sugestivno odradio dalmatinske standarde i svoju “More snova”) te Marijan Ban koji je s Ostalima podsjetio na najveće hitove Daleke obale (neizbježne “Ruzinavi brod”, “Sušac blues”...). Black Coffee su pak demonstrirali iznimnu jazz-verziju nezaboravne dalmatinske pjesme “Oj, more duboko”. Najbolja hrvatska etnopjevačica Dunja Knebl prvi put je došla u Kaštela i premijerno izvela stare dalmatinske napjeve u novome ruhu (”Da mi se je navoziti”, “Kliče divojka”...) a svestrana glumica i pjevačica Jasna Bilušić predstavila se elegičnim “Klakarom”. Dvoipolsatni program do frentičnoga vrhunca doveli su pak urnebesni bračko-zagrebački Šo!Mazgoon ne samo nadahnutom verzijom velikoga hita “Na Palagruzu”, već i nizom novih još neobjavljenih pjesama.
U svojemu četvrtom izdanju Večeri dalmatinske pisme nisu imale uobičajeno savjetovanje. S druge pak strane, praksa objavljivanja notnih zapisa i nosača zvuka nastavila se, ali ipak uz bitnu novost. Naime, nakon uspješnih koncerata na otvorenome, nakon zapaženih televizijskih prijenosa i prigodnih emisija, Kaštela 2002. naći će se na još jednome “formatu”: na dva CD-a, i to pod zbirnim imenom Prst u more i to, po prvi puta, u produkciji Udruge Večeri dalmatinske pisme.