GODINA USPJEŠNIH PROMJENA (ZLATKO GALL)
Bila je to godina velike promjene. Valjda po onome “treća sreća” - baš je sve savršeno sjelo na svoje mjesto.
Festivalske su se večeri - najprije - bezgrješno uklopile u novi termin u srpnju, premda im je baš u to doba formalna konkurencija kulturnih događanja najjača. Potom, izlazak iz maloga “komornog” prostora tipičnoga kaštelanskog težačkog dvora-trga na veći (ali i zahtjevniji) prostor pred crkvom sv. Mihovila, pokazao se kao promišljena i dugoročno itekako isplativa odluka ne samo zbog većega gledališta i atraktivne scene sa scenografijom (koju je stilizirajući jedra i križeve osmislio Ivica Propadalo) posve stopljenom s okruženjem, nego i zbog samoga programa koji je - posebice u drugoj večeri posvećenoj novoj kategoriji pop, rock i jazz promišljanja dalmatinskih glazbenih tema - vapio za većim scenskim prostorom.
Prva je festivalska večer pripala, po običaju, klapama no u novome izdanju. Kako je to kazao Rajmir Kraljević, umjetnički ravnatelj Festivala, nakon dvogodišnjeg iskustva Stručni odbor je zaključio da je najbolje odvojiti amplificirane jazz, pop i rock-izvođače u posebnu večer, a klapama dati prostora da se razmašu sa svojim viđenjem i novim čitanjem postojećih (šlageraških ili pak pop i rock) standarda. Rezultat je - pokazalo se - bio izuzetan.
Uostalom, evo što je o tome zapisao kritičar Igor Brešan: “...Ono što nije prof. Josip Mirošević u potpunosti proveo u djelo davne 1980. kao umjetnički ravnatelj Splitskoga festivala, a Ljubi Stipišiću izmaklo da realizira najavljeno u svome drugom mandatu na omiškom Festivalu dalmatinskih klapa, pošlo je za rukom Rajmiru Kraljeviću u Kaštel Kambelovcu na prvoj od dvije večeri 3. večeri dalmatinske pisme. Stvar i nije toliko složena koliko se čini: kuriozitet zvan “Split na klapski način” i najavljeni eksperiment s omiškim novim formama našli su se zajedno u konkurenciji festivala koji (...) nastoji u širokom tumačenju melosa spojiti tradiciju i nove zvukove”. (...) Neovisno o priznanjima, bila je to večer dobrih interpretatora i pjesama koje zapravo svi pjevušimo ali se tek sada na njih imamo naviknuti. Pjesama koje u ovoj formi - decentnijoj i načelno etetski vrjednijoj - lakše mogu dobiti tržišnu utakmicu od, recimo, klasične dalmatinske pjesme koja je komornošću sebi suzila prostor i krug onih kojima se obraća”.
Kako točno! Prvu nagradu publike i žirija - očito s pravom - uzeo je neizbježni Cambi. I opet u dobitnoj kombinaciji Gibonnija i obrađivača Kraljevića sa skladbom “Nije vrime od nedilje”.
Druga festivalska večer - čiji je izvođački program složio rock-kritičar Zlatko Gall, a vodio njegov kolega po peru Dražen Vrdoljak - bila je, ako je suditi po iznimnoj podršci iz gledališta te medijskim reakcijama, također pun pogodak. Program je zamišljen kao tri prožeta segmenta “slobodnih formi” nadahnutih dalmatinskom pjesmaricom. S jedne strane tu su Savannah Expression, koji su ponudili svoje varijacije na dalmatinski etno prožet jazz-rock utjecajima i afroritmovima, Matija Dedić Trio te Black Coffee kao jazz-glazbenici skloni očijukanjima s lokalnim (dalmatinskim) melosom i melodikom dok su, s druge strane, Legen i Šo!Mazgoon itekako zanimljivi predstavnici prožimanja etno-zvuka s pop-rock formom. Šo!Mazgoon zacijelo su bili najveće iznenađenje za publiku raspalivši atmosferu u gledalištu iznimnim spajanjima karipskih ritmova, pop-rock rješenja i osebujne bračke čakavštine pjevača i autora Žana Jakopača. Tedi Spalato i Gibonni našli su se na kraju programa sa svojim inačicama dalmatinske autorske pjesme, odnosno nadahnutim obradama. Spalato je nastupio sa svojim bandom Marinero (u kojemu se našao i TBF-ovac Dragan Lukić). Gibonni je, dakako, bio neprijeporna zvijezda večeri nastupivši zajedno s Cambijem u nizu uspješnica: “Oprosti”, “Tempera”, “Ej, vapore”, “Nije vrime od nedilje”... Pravi urnebesni završetak revijalne večeri priredila je klapa Cambi izvevši himničku Gibonnijevu “Mi smo prvaci” posvećenu Goranu Ivaniševiću i njegovoj wimbledonskoj pobjedi.
“Ima li nade za zvuk Dalmacije? To pitanje treba jednostavno zaboraviti”, piše kritičar “Slobodne Dalmacije” zaključujući da su kaštelanske Večeri dalmatinske pisme svima dale odgovor na postavljeno pitanje i pokazale put kojim se može krenuti ka “obnovi” dalmatinske pjesmarice. Kritičarka “Vjesnika”, uz komplimente programu, svoj je zapis zaključila i još jednom, nimalo marginalnom opaskom: isticanjem opuštenosti, iznimno ugodne atmosfere te “dobrih vibracija” koje, za razliku od brojnih estradnih festivala, zrače ispred i iza pozornice u Kaštelima.
I na trećem izdanju Večeri dalmatinske pisme upriličeno je savjetovanje na kojemu se govorilo o unapređenju suvremenih a capella obrada za klape te uporabi instrumenata u klapskim obradama.